Što je afirmativna akcija?
Afirmativna akcija odnosi se na politike koje su uvedene kako bi se povećale mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje osoba ili manjinskih skupina koje su povijesno isključene kroz diskriminaciju unutar kulture. U Sjedinjenim Američkim Državama usvojena je afirmativna akcija tijekom predsjedanja Johna F. Kennedyja šezdesetih godina. Cilj afirmativne akcije je postizanje socijalne jednakosti i pravde za manjine i žene. Pitanja kao što su zdravstvena zaštita, mogućnosti obrazovanja i jednaka plaća su ključni stupovi u provedbi afirmativne akcije. Tema je u posljednje vrijeme izazvala žestoke debate i privukla cenzuru.
Podrijetlo afirmativne akcije
Pokret za građanska prava šezdesetih godina, koji je imao za cilj pružanje jednakih mogućnosti za zapošljavanje i obrazovanje manjinskim skupinama, djelovao je kao prethodnik pozitivne akcije. Predsjednik John F. Kennedy bio je prvi predsjednik koji je upotrijebio pojam afirmativne akcije kada je potpisao izvršnu naredbu kojom se vladini dužnosnici upućuju na poduzimanje pozitivnih mjera u osiguravanju da se svi zaposlenici tretiraju tijekom zaposlenja. To je bilo bez obzira na rasu, boju kože, vjeroispovijest ili nacionalno podrijetlo zaposlenika. Izvršna naredba bila je važna u uspostavi Komisije za jednake mogućnosti zapošljavanja (EEOC) koja je nadgledala jednaku plaću za manjinske skupine.
U početku, politike afirmativne akcije bile su uglavnom usmjerene na poboljšanje zaposlenosti i obrazovanja blagostanja afričkih Amerikanaca. Međutim, čini se da to nije puno pridonijelo s obzirom na broj studenata na preddiplomskom studiju prava i medicine gdje su afrički Amerikanci bili nedovoljno zastupljeni. Predsjednik Lyndon B. Johnson potpisao je 1965. godine izvršnu naredbu, koja je zahtijevala od javnih izvođača da zaposle više radnika iz manjinskih skupina. To bi značilo znatan porast manjina u radnoj snazi.
Afirmativne akcije usvojile su razne institucije, uključujući koledže i sveučilišta, gdje se broj upisanih Latinosa, Afroamerikanaca i drugih manjinskih skupina povećavao tijekom vremena. Međutim, unatoč povećanim naporima za jednake mogućnosti, još uvijek postoji značajan jaz između manjina i bijelih studenata. Oko 70 posto bijelih studenata koji su završili srednju školu upisuju se odmah na sveučilište u usporedbi sa 63 posto Hispanaca i 65 posto Afroamerikanaca.
Rasprave i kritike
Mnogi kritičari i protivnici afirmativne akcije ponavljaju da je politika zastarjela i da promiče obrnuti rasizam protiv većinskih učenika. Primjerice, bijeli student koji je jednako ili više kvalificiran od svog afroameričkog pandana vjerojatnije će biti izostavljen u prijemu u korist manjinskog učenika.
Prema klauzuli o jednakoj zaštiti, 14. amandmanu na Ustav Sjedinjenih Država, praksa afirmativne akcije može biti kršenje ustava diskriminacijom većine. Osim toga, Zakon o građanskim pravima iz 1964. zabranjuje diskriminaciju prema rasi, nacionalnom podrijetlu ili boji, posebno za studente koji primaju federalnu financijsku pomoć.
Kritičari tvrde da se snižavanjem ocjene za testiranje kako bi se zadovoljili manjinski učenici, ukupni standardi smanjuju jer će učenici nastojati samo proći rezultat, a ne nužno izvrsni. To utječe na ukupnu kvalitetu i standard obrazovanja.
Suprotno uvjerenju da afirmativna akcija pomaže ekonomski ugroženim učenicima, različita izvješća ukazuju na to da su manjine srednje klase i više klase one koje imaju najviše koristi. To dalje stvara nejednakost.
