Što je neokolonijalizam?

Neokolonijalizam je pojam kojim se definira ekonomska sabotaža nerazvijenih zemalja koju propagiraju razvijene zemlje i velike multinacionalne korporacije. Pojam je prvi put skovao prvi predsjednik Gane, Kwame Nkrumah, šezdesetih godina. Kwame Nkrumah, koji je bio poznat po tome što se zalagao za pan-afričanstvo, raspravljao je o pitanju bivših kolonijalnih sila koje se miješaju u unutarnje poslove mladih afričkih zemalja u svojoj knjizi iz 1965. "Neokolonijalizam, posljednja faza imperijalizma".

Neokolonijalizam tijekom hladnog rata

Neokolonijalizam je bio sasvim očigledan za vrijeme Hladnog rata 20. stoljeća, kada su tadašnje globalne supersile, Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez i njihove satelitske zemlje sudjelovale u svom ideološkom sukobu. Obje zaraćene strane međusobno su se optuživale za neo-kolonijalizam i koristile su ozloglašena sredstva kako bi se njihovi interesi zaštitili u nerazvijenim zemljama, uključujući sponzoriranje vojnih udara i građanskih ratova. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser jednom je optužio SAD za uplitanje u unutarnje poslove zemalja trećeg svijeta koje nisu pristale na njezinu vanjsku politiku. Dok su Sjedinjene Države i SSSR odbijali takve tvrdnje, ove globalne sile bile su iznimno nervozne kada su se nerazvijene zemlje okupile kako bi tražile samoodređenje kroz antikolonijalizam. Bilo je to vidljivo tijekom tricontinentalne konferencije pod pokroviteljstvom Kube (također poznate kao "Organizacija solidarnosti s ljudima Azije, Afrike i Latinske Amerike") koja je okupila nerazvijene zemlje u Africi, Latinskoj Americi i Aziji s ciljem okončanja rada neo-kolonijalizam, potez koji je izazvao ogorčenje Francuske i Sjedinjenih Država. Predsjednik organizacije Mehdi Ben Barka jasno je u svojoj tvrdnji da su SAD glavni propagator neokolonijalizma u svijetu.

Francuski neokolonijalizam u Africi

Francuska je bila među europskim silama koje su imale velike koristi tijekom kolonizacije Afrike, a europska je zemlja skupila brojne kolonije, osobito u zapadnoj Africi. Stoga se nije očekivalo da će Francuska biti impresionirana valom neovisnosti koji je zahvatio Afriku sredinom 20. stoljeća. Iako je Francuska u 20. stoljeću dodijelila neovisnost svim svojim afričkim kolonijama, ona je nastavila igrati ekonomsku i političku ulogu u njihovim unutarnjim poslovima i ne bi oklijevala u zaštiti svojih interesa u tim zemljama koristeći nekonvencionalne načine. Uplitanje Francuske u unutarnje poslove svojih bivših kolonija bilo je označeno kao "Francafrique" ili "francuska Afrika". Togo su viđeniji kao francuske lutke nego kao šefovi suverenih država.

Kineski neokolonijalizam

Kina je na putu da postane najveća svjetska ekonomija i globalna supersila. Tijekom uzlazne putanje zemlje, kinesko se gospodarstvo oslanja na dominantni sektor proizvodnje koji troši milijune tona sirovina. Dok je Kina obdarena bogatim mineralnim resursima, zemlja se prvenstveno oslanja na uvoz kako bi zadovoljila svoje domaće zahtjeve. Afrika je postala središte Kine u potrazi za tim prirodnim resursima, što kontinent ima u izobilju. Dvostranski sporazumi između afričkih zemalja i Kine teče milijardama dolara jer Kina ulaže velike napore u razvoj infrastrukture u tim zemljama i nudi mineralne resurse kao što su rijetki metali, nafta, plin i bakar. Ti sporazumi između Kine i afričkih zemalja imaju mnogo neokolonijalnih tendencija i izazivaju mnogo kritika širom svijeta. Iz perspektive tih kritičara, Kina iskorištava ranjivost i očaj u mnogim nerazvijenim afričkim zemljama nudeći im ogromne neodržive zajmove za projekte koji su obično predodređeni za kineske tvrtke, koristeći kinesku radnu snagu. Ovi golemi zajmovi ostavljaju zemlje u razvoju koje su već u razvoju u inozemnom dugu. Vlada Sjedinjenih Država, preko tadašnje državne tajnice Hilary Clinton, izričito je upozorila afričke zemlje na novi oblik neokolonijalizma koji propagira Kina. Kineska vlada je žestoko odbacila tvrdnje da je angažirana u neokolonijalizmu, tvrdeći da su bilateralni sporazumi čisto ekonomski skloni i obostrano korisni.

Južnokorejski neokolonijalizam

Južna Koreja ima ogromno stanovništvo, koje ubrzano raste. Južnokorejska vlada shvatila je da trenutna opskrba hranom u zemlji neće biti dovoljna za održavanje njezine populacije u budućnosti. Kako bi ispravila prognozirani problem, vlada je, u suradnji s nekoliko moćnih južnokorejskih multinacionalnih tvrtki, počela kupovati prava na uzgoj u velikim dijelovima zemljišta u poljoprivredne svrhe u zemljama u razvoju. Na Madagaskaru je, kako se procjenjuje, nabavljeno 1, 3 milijuna hektara (što predstavlja 50% obradive zemlje Madagaskara) za uzgoj kultura kukuruza i biogoriva. Dogovor je odmah izazvao veliko ogorčenje u cijelom svijetu s tvrdnjama da se izražava neo-kolonijalizam. Kritičari su bili zaprepašteni činjenicom da Madagaskar, u kojem je više od polovice djece mlađe od pet godina bila pothranjena, nudeći svoju obradivu zemlju za proizvodnju hrane u stranoj zemlji. Nezadovoljstvo je kulminiralo nasilnim protuvladinim prosvjedima na Madagaskaru koji su koštali stotine života, ali su naposljetku doveli do pada režima i otkazivanja ugovora. Unatoč otkazu, Južna Koreja je neumoljiva u svojoj potrazi za prehrambenom sigurnošću kroz sporazume o stranim zemljištima i već ima tekuću proizvodnju hrane u Kambodži, Indoneziji, Mongoliji i Tanzaniji.

Multinacionalne korporacije

Neokolonijalizam ne propagiraju isključivo vlade, nego i velike multinacionalne korporacije. Mnoge od tih korporacija zloglasne su po svojim ulaganjima u nerazvijene zemlje koje samo malo koristi političarima u tim zemljama, ali na kraju imaju štetne socijalne, ekonomske i čak ekološke učinke. U takvim se slučajevima te korporacije oslanjaju na jeftinu radnu snagu iz nerazvijenih zemalja, što je čin koji sprječava zemlju u pristupu i ulaganju u napredne proizvodne tehnologije. Korupcija u vladi obično štiti aktivnosti takvih multinacionalnih korporacija.

Teorija ovisnosti

Neokolonijalizam je usko povezan s teorijom ovisnosti. Teorija ovisnosti je politički koncept koji propisuje da bogate zemlje usmjeravaju resurse iz zemalja u razvoju, te da imaju koristi od njih na račun tih zemalja u razvoju. Teorija ovisnosti bila je odgovor na teoriju modernizacije. Prema teoriji modernizacije, gospodarski rast bilo kojeg društva je progresivan i odvija se u razvojnim fazama koje su univerzalne i stoga nerazvijene zemlje trebaju pomoć razvijenih zemalja kako bi ubrzale svoj razvojni rast putem transfera tehnologije i ulaganja. Propaganti teorije ovisnosti željeli su diskreditirati teoriju modernizacije, tvrdeći da su razvijene zemlje najveći korisnici takvih odnosa, na štetu nerazvijenih zemalja.