Što je Mohorovičićev diskontinuitet?

Mohorovicevski diskontinuitet (Moho) je granica koja leži između kore i Zemljinog plašta preko kojeg seizmički valovi mijenjaju brzine. Ta se granica nalazi oko 24 milje ispod zemljine površine i 6 milja ispod oceanskog poda, a udaljenost varira od mjesta do mjesta. Diskontinuitet je dobio ime po hrvatskom seizmologu i geofizičaru Andriji Mohorovičiću koji je 1909. godine otkrio njegovo otkriće i objasnio ponašanje i nastanak potresa. Pojam diskontinuitet koriste geolozi da se odnose na površinu kojom seizmičke sile mijenjaju brzinu. Na Moho seizmički valovi ubrzavaju.

Otkriće

Nakon godina promatranja, Andrija Mohorovičić je otkrio da brzina seizmičkih valova izravno ovisi o gustoći materijala kroz koji se valovi kreću. Objasnio je da je gušći sastav i struktura Zemlje brža brzina valova. Kompozicije manje gustoće nazvao je "Zemljinom korom" i sastavom veće gustoće kao "Zemljin plašt". Opažanja su pokazala da seizmografska očitanja plitkih zemljanih potresa imaju dvostruke skupove P-valova i S-valova, jedan na izravnom putu blizu površine zemlje, a druga je skrenuta s medija visoke brzine koji je tada bio nepoznat. Mohorovičićeva istraživanja pokazala su da bazaltna oceanska kora i granitna kontinentalna kora leže ispod materijala s gustoćom bliskom onoj u peridotitnoj stijeni. Najdeblji dijelovi zemlje leže ispod planinskih lanaca, dok najtanji dijelovi leže ispod najdubljih oceanskih podova.

Istraživanje

Postizanje Mohoa važan je i strateški cilj za znanstvenike i istraživače. Nije bilo uspješnog istraživanja Mohorovičića bušenjem kroz oceanske ili kontinentalne kore kako bi se znanstveno proučavalo njegov sastav i značajke. Na nekoliko mjesta na Zemlji, stijene i materijali granice kore i plašta izloženi su površini kroz tektonske sile iako su neki stari milijunima godina. Razmatrane su različite strategije koje pomažu u postizanju diskontinuiteta. Jedna takva strategija obuhvaća kapsulu s radioaktivnim nuklearnim gorivom koja se topi u stijeni s teškim volframovim šiljkom koji se na Moho okreće prema dolje i istražuje i prikuplja materijale. Pedesetih godina prošlog stoljeća, američka Nacionalna zaklada za znanost neuspješno je pokušala doći do Moho diskontinuiteta kroz dno oceana u projektu pod nazivom "Projekt Mohole". Znanstvenici bivšeg SSSR-a na Institutu Kola također su pokušali probušiti najdublju rupu na svijetu, ali su napustili Japanska vlada testira brod za bušenje Chikyu Hakken (Earth Discovery) koji bi trebao napraviti ubod na neuhvatljivom cilju dosezanja Mohoa. Sličan projekt je u tijeku na Šri Lanki.

Značajke hotela Moho

Sloj Mohorovičićevog diskontinuiteta označava kraj Zemljine kore i procjenjuje se da je debljine između 1 i 4 milje ovisno o oceanskim ili kontinentalnim korama. Leži ispod sustava bazaltnih stijena i iznad sustava dunita. Preko Mohovog diskontinuiteta, seizmički valovi naglo mijenjaju brzinu od 4 milje u sekundi do 4, 5 milja u sekundi u donjem dijelu kore do između 4, 8 milja do 5, 4 milja u sekundi u gornjem dijelu plašta. Ovo povećanje brzine s dubinom poznato je kao Mohorovičićev zakon. Temperature se povećavaju dok se dublje uvlačimo u plašt iz kore.

Zaključak

Mohorovičićevo otkriće objašnjava da je zemlja heterogena jer mora postojati granica na danoj dubini koja razdvaja materiju različitih gustoća, tlaka, temperature i elastičnih svojstava. Između tih granica valovi kruže različitim brzinama. Moho majorly leži unutar zemljine litosfere i na nekim mjestima unutar granica astenosfere.