Što je daljinsko očitavanje u geografiji?
Daljinsko očitavanje je proces dobivanja detalja o objektu bez fizičkog promatranja na licu mjesta pomoću satelita ili zrakoplova. Daljinski senzori su postavljeni na zrakoplov ili satelite kako bi prikupili podatke putem otkrivanja energije reflektirane od Zemlje. Daljinska istraživanja bila su korisna za znanstvenike koji su u stalnoj potrebi za podacima koji se odnose na kopno, ocean i atmosferu.
Povijest tehnologije na daljinu
Disciplina daljinskih istraživanja posljednjih je godina prošla kroz nekoliko napredaka jer je područje fotografije i inovacija zrakoplova olakšalo razvoj discipline. Tek je 1960. godine usvojen pojam daljinskog istraživanja. Prije toga, pojam zračne fotografije bio je uobičajeni termin. Zračne fotografije u to vrijeme prikazivale su crno-bijele slike i pojavljivale su se nove tehnologije i metode koje su promicale detaljnije grafičke slike. Računalna tehnologija dodatno je omogućila digitalni oblik slike. Tijekom 1960-ih i 1970-ih sateliti su postajali omiljeniji u odnosu na zrakoplove od strane zemalja kao što su SAD i Rusija, budući da su mogli redovito provoditi monitoring. Sustav je omogućio znanstvenicima prikupljanje podataka s mjesta koja ne bi bilo moguće vidjeti ili posjetiti.
Pregled daljinskih istraživanja
Daljinsko očitavanje može se provesti pomoću pasivnih ili aktivnih daljinskih senzora. Pasivni senzori prikupljaju zračenje od vanjskih podražaja. Oni reagiraju na energiju reflektiranu sa Zemljine površine. Primarni izvor energije na koji se oslanjaju pasivni senzori je reflektirana sunčeva svjetlost. Radiometri, infracrvena i filmska fotografija primjeri su pasivnih daljinskih senzora. S druge strane, aktivni senzori ovise o unutarnjim podražajima za prikupljanje podataka. Oni odražavaju energiju na određeno područje, a nakon otkrivanja mjere energiju reflektiranu iz regije. Primjeri takvih senzora uključuju Lidar, koji projektira lasersko svjetlo za mjerenje udaljenosti do mete. Jedan od najznačajnijih satelita koji je omogućio daljinsko očitavanje je Landsat, projekt osmišljen u SAD-u. Od svog pokretanja, milijuni slika su stekli s dalekosežnim koristima za vlade, znanstvene organizacije i tvrtke.
Primjena daljinskih istraživanja u geografiji
Daljinska istraživanja pomažu ljudima da dobiju informacije o Zemlji. Stoga je to bitno za procjenu opasnosti kao i za praćenje degradacije i očuvanja zemljišta. Sustav prati divlje vrijeme, od poplava, potresa, do uragana, a prikupljeni podaci mogu se protumačiti kao analiza uništenja uzrokovanog prirodnim katastrofama. Takvi se podaci mogu upotrijebiti za formuliranje strategija koje će se provoditi prije i nakon katastrofa. Budući da sustav može pristupiti područjima koja su ljudima nedostupna, može pratiti utjecaj krčenja šuma na značajne regije (uključujući i Amazonsku kotlinu), a može i mapirati područja koja trebaju zaštitu. Sustav je osobito bitan u praćenju stanja okoliša i upravljanju prirodnim resursima, te ispituje utjecaj čovjeka na okoliš. Daljinska istraživanja su također korisna u oceanografiji jer prate cirkulaciju oceana, temperaturu i visinu vala kako bi bolje razumjeli oceanske resurse. Sustav se koristi u istraživanju geologije i minerala, šumarstvu i poljoprivredi.
Ograničenja daljinskog istraživanja
Razlučivost slika koje proizvode sateliti može biti previše gruba da bi se identificirala mala kontrastna područja i poduzela detaljna mapiranja. Proces analize prikupljenih podataka je kompliciran i troškovno intenzivan, a mjerna nesigurnost je često velika. Troškovi upravljanja sustavom daljinskog istraživanja mogu biti skupi, posebno za male zemlje i zemlje u razvoju s neodgovarajućim financijama, tehnološkim nedostacima i nedostatkom obučenog osoblja.
