Što je članak 50. Ugovora o Europskoj uniji?
Nakon glasovanja o Brexitu, rasla je rasprava o povlačenju članstva iz Europske unije. Rasprava je još više potaknuta nedavnim porazom Commons-a od sporazuma o povlačenju Brexit-a za Theresu May. Postavlja se nekoliko pitanja o tome hoće li se članak 50. ukinuti ili produžiti kako bi se odgodio ili čak zaustavio Brexit. U svim tim zbunjenostima i neizvjesnosti, jedno pitanje koje ljudi postavljaju, posebno u Velikoj Britaniji je: "Što je članak 50?" Ovaj članak se usredotočuje na to kako se zemlje EU mogu povući iz Unije i svaki utjecaj povlačenja iz članka 50. je sve u redu.
Klauzula o povlačenju
Svaka država članica Europske unije na slobodi je jednostrano i namjerno se povlači ili prestaje biti članica Unije sve dok slijedi propisane postupke. Članak 50. predviđa mehanizam putem kojeg svaka država članica Unije može dobrovoljno povući svoje članstvo u skladu s vlastitim uvjetima. Također predviđa ponovni ulazak u bilo koju zemlju koja se povukla iz članstva. Takva zemlja mora proći postupak pristupanja.
Pozadina klauzule
Članak 50. prvi su sastavili John Olav Kerr, bivši diplomat i škotski vršnjak. Bio je glavni tajnik Konvencije o budućnosti Europe koja je donijela Ustavni ugovor EU. Međutim, ratifikacija Europskog ustava nije uspjela, što je dovelo do uključivanja klauzule u Lisabonski ugovor, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. Prije toga, zakoni ili ugovori nisu opisali kako bi države članice mogle dobrovoljno i jednostrano povući svoje članstvo u Uniji, što bilo kojem članu tehnički otežava povlačenje. Države bi svoje povlačenje mogle temeljiti samo na svom suverenitetu i pravu da nemaju nikakvu međunarodnu obvezu.
Postupak povlačenja
Članak 50. uveo je postupak dobrovoljnog povlačenja iz Unije. Država članica koja je odlučila povući svoje članstvo iz Unije mora obavijestiti Vijeće o svojim planovima. Vijeće će zatim dati smjernice za zaključivanje svojih uvjeta s tom zemljom, odrediti aranžmane za povlačenje države i odrediti svoje buduće odnose s EU-om. Ovaj sporazum zaključuje Vijeće u ime EU-a, djelujući kvalificiranom većinom i dobivši pristanak Europskog parlamenta. Ugovor o EU više neće obvezivati određenu državu koja se povlači od dana povlačenja konsenzusa ili na kraju druge godine od datuma obavijesti o povlačenju. Nijednom članu Vijeća koji predstavlja zemlju koja ima namjeru povući se iz Unije ne smije se raspravljati u Vijeću ili donositi odluke o tome.
Opoziv povlačenja
Članak 50. ne govori o tome može li država članica opozvati svoju obavijest o namjeri povlačenja. Međutim, nekoliko stručnjaka i institucija EU smatra da zemlja koja namjerava otići može promijeniti svoje mišljenje. Stoga se obavijest može opozvati bez dopuštenja članica EU-a sve dok država članica nije već napustila Uniju.
