Najbolje zemlje u proizvodnji obuće

Samo u izvozu, u 2014. godini prodaja je dosegnula 60, 4 milijarde dolara u svijetu, pri čemu je ukupna prodaja, uključujući domaću i maloprodaju, znatno viša. Europski kontinent predvodio je najveću vrijednost u dolarima u izvozu kožnih cipela, koja je u 2014. godini dosegla 29, 2 milijarde dolara. Međutim, azijski kontinent nije zaostajao daleko, dosegnuvši 28, 4 milijarde dolara u izvoznoj prodaji iste godine. Ove brojke ukazuju na povećanje od 32, 1 posto u razdoblju od 2010. do 2014. godine. Naime, narod Vijetnama je u tom razdoblju poboljšao svoju izvoznu prodaju obuće za 150 posto. Prodaja Indije u međuvremenu porasla je za 58, 6 posto. Ono što čini zemlju vrhunskim proizvođačem obuće može se pripisati nekoliko čimbenika. To su radnici, troškovi, investicije i, naravno, potražnja.

10. Turska (175 milijuna pari godišnje)

Turska proizvodi oko 175 milijuna pari cipela godišnje. Uspješna turska industrija kože pruža dobru osnovu za proizvodnju obuće. Proizvođači obuće ovdje proizvode čizme, tenisice i papuče. Zemlja ima oko 6.887 tvrtki koje sudjeluju u obući.

9. Italija (205 milijuna pari godišnje)

U Italiji godišnje proizvede oko 205 milijuna pari cipela, a njezini poznati brandovi i koža su neki od svjetski poželjnih. Italija je poznata po svojim malim proizvodnim ekipama koje isporučuju dizajnerske cipele za talijansku modu. Dizajneri se ovdje često specijaliziraju za ženske i muške cipele vrhunske kvalitete za maloprodaju širom svijeta.

8. Meksiko (245 milijuna pari godišnje)

Meksiko godišnje proizvede oko 245 milijuna pari obuće, usporedivo s Tajlandom. Kvalificirana lokalna radna snaga, dobri nacrti i kvalitetni materijali čine zemlju proizvodnom bazom za izvoznike obuće. Njegove čuvene kaubojske čizme ručno su izrađene za lokalnu maloprodaju i izvoz.

7. Tajland (245 milijuna pari godišnje)

Tajland ima godišnju proizvodnju od 245 milijuna pari obuće godišnje. Njegova proizvodnja obuće obuhvaća sportske cipele, studentske cipele, sandale i modne cipele. Tajlandski pristup kvalitetnoj koži i nižim veleprodajnim cijenama učinili su zemlju snom kupaca cipela.

6. Pakistan (295 milijuna pari godišnje)

Pakistan dolazi s proizvodnjom od 295 milijuna pari cipela godišnje. Pakistanski međunarodni sajam obuće i Udruženje proizvođača obuće u Pakistanu učinili su ovaj izlaz još relevantnijim i poznatijim na globalnoj razini. Brojni međunarodni brendovi cipela iz različitih zemalja temelje svoje lokalne proizvodne pogone iu zemlji.

5. Indonezija (660 milijuna pari godišnje)

Indonezija godišnje proizvede oko 660 milijuna pari cipela. Ova brojka uključuje cipele proizvedene za lokalno stanovništvo, kao i one za međunarodne robne marke koje se izvoze. Niske plaće i dobra kvaliteta rada čak su privukli proizvođače obuće iz Kine i Koreje.

4. Vijetnam (760 milijuna pari godišnje)

Vijetnam godišnje proizvede 760 milijuna parova, a posljednjih godina povećava proizvodnju za gotovo 150 posto. Što je još više zapanjujuće, ova proizvodnja ima 90-postotnu sposobnost izvoza. Vijetnamska proizvodnja obuće se proteže od obuće od kože do platna i sportske obuće do sandala.

3. Brazil (895 milijuna pari godišnje)

Brazil dolazi s 895 milijuna pari cipela u godišnjoj proizvodnji, što je brojka i za izvoz i za domaću prodaju. Njegova visokokvalitetna koža i niske plaće to su omogućili. Brazilska industrija obuće također širi svoje izvozno tržište.

2. Indija (2, 1 milijarde pari godišnje)

Indija dolazi na drugo mjesto, s godišnjom proizvodnjom od 2, 1 milijarde para obuće godišnje. Posljednjih je godina njegova proizvodnja porasla za 50 posto. Visoka kvaliteta i niska cijena kože i rada omogućili su takvo povećanje. Također je pomoglo da su indijski trošarinski troškovi nedavno smanjeni na 6 posto. Najveći fokus indijskih obućara su muške obuće.

1. Kina (12, 6 milijardi pari godišnje)

Kina je vodila posao proizvodnje obuće već dugi niz godina, i to ostaje učiniti s 12, 6 milijardi pari cipela proizvedenih godišnje danas. Njegova ukupna godišnja proizvodnja je ogromna u usporedbi s ukupnom proizvodnjom nekih skupina izvoznika u drugim zemljama. Veliko domaće tržište, povećanje minimalne plaće i plaćanje prekovremenog rada u cijeloj Kini (što domaćim potrošačima daje više diskrecijskih prihoda) i jaču valutu, sve to pomaže u održavanju tako velike proizvodnje.