Kako su Sjedinjene Države postale carska sila?

Što je američki imperijalizam?

U 19. stoljeću, dok su glavni kolonijalni vođe u Starom svijetu živjeli u stalnim napetostima, a vojni sukobi u Europi nisu se završili, ubrzo je došlo do povećane potražnje za robom i robom koju europski konkurenti nisu mogli kupiti. To je potaknulo rast industrijalizacije u Sjedinjenim Državama i stvorilo veliku potražnju za američkim industrijama na prirodnim resursima iz inozemstva, potičući Ured vanjskih poslova da traži nove zone utjecaja. Želja da se proširi sustav vrijednosti širom svijeta bila je još jedna pokretačka snaga američkog imperijalizma. Uspjesi američkog gospodarstva, učinkovit ustav i održivi rast dohotka po stanovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća postupno su prerastali u ideologiju vodstva. Mnogi su Amerikanci voljeli vidjeti takve znamenitosti kao što su "američki san" i "američka sloboda" utjelovljeni u zemljama sa starijim kulturnim tradicijama. To je dalo poticaj dugoročnoj kulturnoj ekspanziji, nastavljajući se i danas.

U kasnim fazama 19. stoljeća, sjevernoamerički kontinent je u potpunosti istražen i pretvoren u mozaik kolonija koje pripadaju glavnim europskim silama i, zapravo, Amerikancima. Otprilike u isto vrijeme, svi svjetski kontinenti, osim Antarktika, podijeljeni su na uspostavljene države i kolonije. Međutim, videći rast kolonijalnih europskih zemalja, Amerikanci nisu napustili svoj san da prošire vlastite granice. Međutim, Sjedinjene Države nisu imale mnogo prilika da potražuju teritorije utjecaja izvan njezinih granica, a također nisu željele ponoviti sudbinu carstava iz prošlosti, uništene prekomjernim teritorijalnim rastom. Umjesto toga, čelnici zemlje i veliki proizvođači bili su za ekonomsku ekspanziju. Imajući dobro uspostavljene tržišne odnose i radne modele trgovine u zemlji, to je bio prirodni nagon za odlaskom i osvajanjem novih tržišta za trgovinu, kao i za dobivanje pristupa sirovinama. Mlada američka nacija imala je dobre komercijalne vještine i, ne gledajući toliko na politiku, lako je ušla u ekonomske odnose sa zemljama različitih političkih orijentacija.

Povijesna područja SAD-a

Prva značajna teritorijalna ekspanzija dogodila se nakon španjolsko-američkog rata 1898. godine, kada su Sjedinjene Države dopunile svoje već posjedovane zemlje novim zemljama na Kubi, Portoriku, Havajima, Guamu i Filipinima. Povijesna područja koja se smatraju dijelom Sjedinjenih Država i koja još nisu stekla neovisnost uključuju:

Midway Islands, koji je osnovan 1867
Portoriko, 1898
Američka Samoa, 1899
Djevičanski otoci Charlotte Amalie, 1927
Sjeverni Marijanski otoci, 1947
Guam, 1950

Još jedan jedinstveni slučaj se može vidjeti u Federativnim državama Mikronezije, Maršalovim otocima i Palau. Ta su područja stekla neovisnost, ali ostaju u slobodnoj vezi sa Sjedinjenim Državama.

Američka pomoć, intervencija i diplomacija

Pokazivanje sile bilo je glavni način podsjećanja na američke interese u različitim dijelovima svijeta. Redovitost kojom se provodila strana intervencija (otprilike jednom svakih 1, 5 godina) može sugerirati da je riječ o promišljenoj politici s dobro razvijenim planom i definiranim ciljevima. Nakon Drugog svjetskog rata, napori američke vanjske politike bili su usmjereni na ne širenje komunističkih režima u Africi, Srednjoj Americi i jugoistočnoj Aziji, dok su Sjedinjene Države aktivno izražavale svoje interese u bliskoistočnom i sjevernom bogatstvu nafte. Afrika. Vjeranije američkoj vanjskoj politici su srednje i niže prihvaćene zemlje Europe i neke afričke zemlje, budući da je afrički kontinent već desetljećima glavni korisnik nekih od najvećih humanitarnih programa SAD-a. Općenito, zemlje sa stoljetnom tradicijom u kulturi i one etabliranih vladinih principa i moralnih standarda, teško prihvaćaju vrijednosti i ideje koje ne bi prošle test vremena (kao što su demokracija i sloboda govora), što u njihovo mišljenje su glavne inicijative SAD-a.

Stavovi drugih zemalja o globalnoj prisutnosti SAD-a

Osnovni pravac američke diplomatske politike u 20. stoljeću postao je poziv na globalnu sigurnost, koja bi uključila i nuklearnu sigurnost. SAD su imale superiornu tehnologiju nuklearnog oružja i izvodile su se na međunarodnim mjestima s najvećim brojem sigurnosnih inicijativa, čime su jasno pokazale da SAD mogu djelovati kao jamac sigurnosti za sve zemlje i kontinente. Još jedno područje diplomatskog rada bilo je provođenje programa američkih predsjednika tijekom vremena Hladnog rata, kako bi se osigurala mjera detanta između dva bloka. Bilo je okruglih stolova i razvoja programa u Dartmouthu i tzv. Pug avouch sastanaka, gdje su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države mogli izraziti svoje interese i tražiti uravnoteženi kompromis. Najveće postignuće američke diplomacije bilo je potpisivanje Helsinškog zavrłnog akta iz 1975. godine, kojim je Sovjetski Savez i zemlje Varšavskog pakta morale provoditi otvorenu politiku i javno objavljivati podatke o ljudskim pravima u zemljama istočnog bloka.

Američke vanjske intervencije masovno su započele u drugoj polovici 19. stoljeća. Najveće vojne tvrtke novije povijesti, međutim, otvaraju oči, jer nam daju osjećaj nedavnih uzoraka:

Grenada, 1983, jednostrana intervencija SAD-a
Panama, 1989
Somalija, 1993. i intervencije SAD-a i niza zemalja s UN-ovim sankcijama.
Jugoslavija, 1995., operacija NATO-a bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a.
Irak, 2003., sa Sjedinjenim Američkim Državama i nizom intervencija svojih saveznika bez odobrenja UN-a.
Libija je 2011. godine intervencijom NATO-a odobrila Vijeće sigurnosti UN-a.

Stalne američke intervencije

Na kraju Hladnog rata između NATO-a i zemalja Varšavskog pakta, fokus SAD-a se prebacio na vojnu pomoć oporbenim režimima u Europi, kao što su Jugoslavija i Bliski istok, poput Iraka i Libije. Međutim, najveći korisnici financijske i vojne pomoći tijekom godina su dvije države u regiji Bliskog istoka, a to su Izrael i Egipat. Sljedeće na popisu tih više od 70 zemalja koje primaju pomoć SAD-a su Kolumbija, Jordan i Pakistan. Ipak, najveće nezadovoljstvo američkom politikom još uvijek je prisutno u zemljama Bliskog istoka, gdje stanovništvo uglavnom priznaje islam. Trenutno je sačuvana vojna nazočnost američke vojske u Afganistanu, koja je tamo od 2001. godine, uz američku intervenciju pod vodstvom SAD-a, koja se dogodila bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Tako iu Iraku iu Siriji, gdje NATO podržava političko protivljenje Asadovog režima, a vojne operacije protiv "islamske države (ISIS)" još uvijek traju.